Zato što nije gledala na sat, kad će joj smjena završit... Često je ostajala duže na poslu...Veselila se s nama, plakala s nama... Za svoje slobodne vikdende, vodila nas je k sebi doma, pokazala šta znači Ljubav i Obitelj... Sjećam se njenih čvrstih zagrljaja, riječi, ljubavi...
Uvijek će biti u mom srcu...
Ilustracija: Romana Glavurdić
Dobitnica Priznanja "Zvone" 2025.
Priznanje odgajateljima u sustavu alternativne skrbi za djecu u znak zahvalnosti, prepoznavanja i vrednovanja njihovog osobitog doprinosa životima djece i mladih s iskustvom života u alternativnoj skrbi dodjeljuje se sukladno Pravilniku o dodjeli priznanja odgajateljima u sustavu alternativne skrbi za djecu i mlade „Zvone“. Temeljem poslanih prijava, razmatranjem istih te kasnijim intervjuima predlagatelja i predloženih, „Odbor mladih“ odnosno djeca i mladi s iskustvom odrastanja u alternativnoj skrbi donijeli su odluku o osobi koja dobiva Priznanje “Zvone”.
Priznanje Zvone za 2025. godinu dobiva odgajateljica KATARINA NIČETIĆ IZ DUBROVNIKA.
"Djeca i mladi su istaknuli kako vole njenu otkačenu, ludu, zanimljivu i zabavnu stranu koja je čini još posebnijom. Budi ih pjesmom, organizira proslave odlaska, daje individualizirane poklone i zna ih smiriti kada ih emocije preplave. Katarina ih često vodi na različita događanja i izlete koji su nekada i izvan njenog radnog vremena. A ta njena iskrena povezanost s djecom koja prevazilazi okvire radnog mjesta vidi se i u činjenici da Katarina ostaje u kontaktu s djecom i mladima i nakon što su izašli iz doma ili nakon što su posvojeni. Na taj način ih nastavlja podržavati i tijekom kasnijeg života.
Katarina je doživjela i teške i povređujuće trenutke u radu s djecom i mladima no i o tim situacijama govori s puno razumijevanja i empatije. Uviđa ograničenja sustava i mijenja uobičajene prakse koliko god i kada god može. Odbor mladih je posebno bio taknut njenom sposobnosti da bude sve što djeca trebaju: podrška, uzor, prijatelj, rame za plakanje i netko s kim se mogu od srca nasmijati. Zahvalni smo što odgajatelji poput Katarine postoje i što svojim prisustvom pokazuju koliko dobrota i briga mogu promijeniti svijet jednog djeteta. Hvala Vam na svakom zagrljaju, lijepoj riječi i brizi koju nesebično dajete svakome od njih. Vi ste svakodnevna inspiracija i dokaz da ljubav mijenja sve i s ponosom Vam dodjeljujemo priznanje Zvone."
Izvadak iz odluke Odbora mladih
Obrazloženje odluke Odbora korisnika preuzmite ovdje.
Nominirani odgajatelji_ice 2025.
Željko Crljen rođen je 25.9. 1981. u Osijeku. Profesor je fizike i politehnike a njegov put u radu s djecom i mladima bez odgovarajuće roditeljske skrbi je počeo 1. 7. 2007. u SOS Zajednici mladih Osijek na radnom mjestu odgajatelja. Taj put nije završio pošto još uvijek radi u istoj organizaciji, ali od 2012. godine imenovan je za voditelja dvije SOS Zajednice mladih u Osijeku, gdje i trenutačno radi. Ističe kako na početku puta nije mogao ni zamisliti koliko će ga ovaj posao oblikovati kao osobu i potaknuti ga osobni rast i razvoj. Kroz dugogodišnji rad s mladima posvećen je stvaranju sigurnog okruženja u kojemu mladi mogu razvijati svoje potencijale i graditi čvrste temelje za svoj samostalni život. S ponosom ističe kako ostaje u kontaktu s mnogo mladima osobama i nakon njihova odlaska iz zajednice. Tako svjedoči njihovim uspjesima i to mu je najveća motivacija za nastavak rada s mladim.
Željko Crljen
Svakoga dana koračam ponosno, sigurno i samouvjereno jer znam da imam nekoga tko mi stvarno želi pomoći, nekoga tko razumije mene i moje potrebe. Nije odgajatelj, nego voditelj Zajednica mladih ali daje sve od sebe kako bi nam ispunio sve i vratio taj neki duh obitelji, zajedništva i prihvaćanja.
Zrinka Šarić rođena je 7. kolovoza 1971. godine u Berlinu, a sredinom 90-ih preselila se u Zagreb, gdje i danas živi. Od 2011. godine radi kao odgajateljica u dječjem domu Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. U svom radu nastoji biti pravedna i jednaka prema svima te djeci pružiti sigurnost, podršku i ljubav. Vjeruje kako svako dijete zaslužuje sretne uspomene i priliku za bolju budućnost, bez obzira na okolnosti iz kojih dolazi. Zato se vodi motom: "Djeci nećete ukrasti djetinjstvo!" – jer ono pripada njima, i njena je misija omogućiti im da ga prožive dostojanstveno i s osmijehom. Smatra da ovaj posao nije samo posao, već životni poziv. Najsretnija je kada vidi sreću i uspjeh djece s kojom radi, kada postanu samostalni i ostvare svoje ciljeve. Posebno je raduje kada joj se jave bivši korisnici, bilo kroz običan pozdrav, bilo kroz pozivnicu za vjenčanje ili krštenje – tada zna da je ostavila trag.
Zrinka Šarić
Zbog toga smo mi danas tu gdje jesmo. Samostalni, odrasli ljudi. Oženjeni i udati. Radišni i društveni. Imamo svoju djecu jos uvijek se sjetimo nase velike tete Zrinke. Ona nam je za život dala taj dio koji smo mi trebali, koji je nama nedostajao. A koji sad gradimo! A zato od nas jedno veliko HVALA.
Valentina Rački rođena je 20. veljače 1986. godine u Karlovcu. Još od osnovne škole znala je da želi raditi s djecom te ju je put odveo u učiteljske vode. Diplomirala je na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu 2009. godine i stekla zvanje učiteljice razredne nastave s pojačanim predmetom engleski jezik. Radila je u nekoliko osnovnih škola u Karlovačkoj i Zagrebačkoj županiji po kraćim i duljim zamjenama u nastavi. Nikad nije zažalila što je odabrala tu učiteljsku profesiju iako se teško dolazilo do posla jer ju je upravo taj posao hranio iznutra i učinio je osobom kakva je danas. Željela se dalje izgrađivati i dopustiti djeci da je uče, ali ovog puta u sustavu socijalne skrbi. Od 2023. godine radi kao odgajateljica u Centru za pružanje usluga u zajednici Vladimir Nazor, Karlovac u muškoj grupi. I u tome uživa svake minute. Vjeruje da se pojedinac jedino može ostvariti ako se istinski unese u svoj rad i ako pruži dio sebe upravo onima koji to najviše trebaju. Iako se svakodnevno susreće s izazovima, usponima i padovima, ispunjava ju pomisao da je nekome uljepšala dan i pomogla riješiti problem.
Samanta Bubić
Osim toga, želim istaknuti jedan od najtežih trenutaka u mom životu, vrijeme kada sam trebao prijeći u stambenu zajednicu. Bio sam duboko potresen i osjećao se izgubljeno, ali Valentina je bila jedina koja se svim srcem borila za moje interese. Nije se umorila tražeći najbolje moguće rješenje za mene, iako je to zahtijevalo dodatno vrijeme, trud i zalaganje. Njena odlučnost i spremnost da se zauzme za mene pokazali su koliko joj je stalo i koliko vjeruje u mene, čak i u trenucima kada ja sam nisam imao dovoljno snage za to.
Suzana Svrtan rođena je 19.11.1970. g. u Splitu gdje je završila Filozofski fakultet i pritom stekla zvanje Nastavnika razredne nastave. S bivšim korisnicima Doma je kao dijete išla u dječji vrtić, osnovnu školu, stanovala zgradu, a dolazili su i k njoj kući. Tijekom srednje škole u domu je odradila i svoju praksu. U Maestralu je i stažirala, a onda se i u njemu zaposlila te sada ima već 32 godine rada na svim odgojnim odjelima. Pri svakom dolasku na posao nastoji svoje osobne i privatne probleme ostaviti vani, a korisnicima biti od što veće podrške, steći njihovo povjerenje, pomoći im, razumjeti ih i biti iskren prijatelj. Sretna je kad im i u najtežim trenucima može izmamiti osmijeh na lice i naučiti ih da pozitivan stav, dobra namjera, upornost i ljubav gotovo uvijek na kraju pobjeđuju. Zauvijek joj je ostala u sjećanje urezana rečenica jednog od korisnika koji bi uvijek pri rastanku odlazio od nje s riječima „Čuvaj mi se“, a danas nakon X godina poslije njegove smrti, jedina svraća na njegov grob i održava ga koliko može. Od samog početka ovaj posao doživljava kao životni poziv, a ne kao posao jer ga, zbog njegove težine i zahtjevnosti ne može raditi svatko ni bilo tko. Bila je najsretnija na svijetu kada je shvatila da će moći biti dio dječjih života i pomoći im da izrastu u prave ljude. Ovaj posao neizmjerno voli i sada nakon toliko godina radnog staža može ponovo sa sigurnošću reći i potvrditi da bi ga opet iznova radila kad bi se još 100 puta rodila i ponovno birala svoj životni put.
Valentina Rački
Moja teta Suzana je najbolja odgajateljica. Kupuje mi poklone za rođendane i naručuje tortu. Predloži me za svako putovanje. S njom sam bila prvi put na jahti i bilo mi je savršeno. Vodi me često u kino. Ako radi navečer prije spavanja me ušuška i masira.
Suzana Svrtan
Samanta Bubić rođena je 17. 10. 1996. u Puli. U Rijeci je završila Filozofski fakultet i postala magistra psihologije. Radi u Centru za pružanje usluga u zajednici Ruža. U Ruži je imala priliku odraditi vježbenički staž, nakon čega je ostala raditi kao odgajateljica. Kao odgajateljica, cilj joj je osigurati dobrobit djece. Trudi se osigurati sigurno i poticajno okruženje te svojim primjerom usmjeravati djecu, što zahtjeva puno strpljenja i empatije. Takav posao nikada joj nije dosadan te joj pruža zadovoljstvo kada kod djece vidi napredak koji im može pomoći da jednog dana budu sretni i uspješni odrasli ljudi.
Samanta je jako dobra odgajateljica, uvijek je tu za nas, uvijek nas sluša. Jako je strpljiva, voli se s nama družiti, svi ju poštuju. Uvijek daje najbolje savjete, kad god mi je teško, znam da s njom mogu pričati. Mlada je pa razumije nas mlade i naše probleme.
Materijali zaprimljeni u procesu nominacije
Robert Mehun rođen je u Koprivnici 14. 4.1995. godine, završio je Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu kao magistar edukacije hrvatskog jezika i književnosti, a od početka 2024. godine radi kao odgajatelj u Caritasovoj kući za smještaj djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi "Kuća svetog Franje" u Vugrovcu. Iako je tek započeo raditi s djecom u alternativnom obliku skrbi, trudi se svakoga od njih upoznati, vidjeti i čuti u onome što jesu, biti s njima u svemu što im čini dan. Koliko god daje djeci, siguran je da od njih prima više od toga što je dao.
Robert Mehun
Uvijek kad sam tužan ili kad mi treba pomoć, on mi pomaže i znam da mogu računati na njega. On uvijek i sam zna prepoznati kad mi u nečemu treba njegova pomoć. Uvijek kad može, povede me sa sobom.
Nikolina Jurki rođena je 24. lipnja 1990. u Zaboku. Studij socijalne pedagogije na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu završila je 2015., a od iste godine zaposlena je u Centru za pružanje usluga u zajednici Zagorje na radnom mjestu odgajatelja. Posao odgajatelja prihvatila je potpuno nespremna na izazove koji je očekuju. Ističe kako je zajedno sa svojim korisnicima učila, puno puta pogriješila ali u konačnici stekla potrebno iskustvo i vještine. Rad s djecom i mladima je oplemenjuje te je usrećuje biti dio nečije priče o uspjehu unatoč svim izazovima na tom putu.
Nikolina Jurki
Ovom nominacijom želim učiteljici Nini zahvaliti što je bila tu za mene i sve nas i što nas je učila o važnosti prijateljstva, obitelji, međusobne pomoći... Uvijek nam je pružala ljubav i pažnju, a njena briga i strpljenje činili su naš boravak ljepšim mjestom. Uvijek nas je motivirala da se više trudimo.
Nikolina Đurić rođena je 14. siječnja 1994. godine. Od 2020. godine radi kao odgajateljica u Caritasovoj Kući sv. Franje u Vugrovcu, domu za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Studij socijalnog rada na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završila je 2019. godine, a trenutačno je na četvrtoj godini edukacije iz dječje i adolescentne integrativne psihoterapije. Rad s djecom je njena strast od malih nogu, a od početka studija znala je da želi posvetiti svoj rad djeci koja odrastaju u alternativnim oblicima skrbi. Njena misija je svakom djetetu pristupiti s pažnjom i poštovanjem, razumijevajući njegove jedinstvene potrebe i izazove. Nastoji im biti podrška u procesu izgradnje samopouzdanja, sigurnosti i osjećaja vrijednosti, jer vjeruje da je svaki trenutak važan u njihovom odrastanju. Ističe kako je posao odgajatelja vrlo zahtjevan i kako svaki uspješan korak djeteta, svaki osmijeh, svaki napredak koji postignu, njoj daje smisao i motivaciju za dalje. Njen cilj nije samo pružiti im osnovnu skrb, već ih osnažiti kako bi postali samostalne i sigurne osobe, sposobne suočiti se sa životnim izazovima. Napominje kako joj ova nominacija puno znači jer dolazi upravo od djece i mladih s kojima radi a njihovo povjerenje i zahvalnost najveće su priznanje koje može dobiti i potvrda da je njen rad ostavio trag.
Nikolina Đurić
Kada mi škola nije bila najbolja, došla je, podržavala me, vjerovala je u mene, podupirala me u svemu što sam htjela. Bila je i ostat će mi najbolja potpora zauvijek. Kada sam bila duboko u svome srcu ranjena, a imala sam osmijeh na licu, ona je znala da nešto nije u redu. Kada sam odrastala i odrastala, udaljavala sam se i čuvala sam sve u sebi, ali kada god bi ona bila ovdje, uvijek bih imala osmijeh. Kada sam saznala stvari o mom ocu, uvijek je bila tu, ostajala i poslije posla, uvijek bi me slušala od riječi do riječi.
Natalija Borčicki rođena je 29.05.1988.g. u Kutini. Studij socijalnog rada završila je u Zagrebu, nakon čega se zaposlila u Ustanovi koja skrbi o starim i nemoćnim osobama. Želja za promjenom i „aktivnijim“ poslom dovela ju je u Centar za pružanje usluga u zajednici Lipik gdje je zaposlena više od četiri godine na radnom mjestu odgajateljice. Ima iskustvo rada na smještaju kao i organiziranom stanovanju uz sveobuhvatnu podršku. U poslu odgajatelja isprepliće svakodnevno uvažavanje dječjih potreba kroz individualni pristup sa puno komunikacije i kompromisa. Ističe kako je to posao koji joj daje priliku za osobni rast i pomicanje vlastitih granica ali i mogućnost da djeci pruži bar minimum zaštite i podrške koju zaslužuju.
Natalija Borčicki
Svaki put kada sam ljuta, ona mi ponudi razgovor. Djeca u domu su nekad ljuta zbog pravila. Ona razumije djecu. Posebna je, jer daje djeci puno prilika, a kad završimo u domu, to je ono što nam najviše treba.
Kristina Pelaić rođena je 15.5.1991. u Splitu. Završila je Filozofski fakultet i stekla zvanje magistre hrvatskog jezika i književnosti te pedagogije 2015.g. Radi u Centru za pružanje usluga u zajednici Maestral od 2018.g. U tom periodu radila je na poludnevnom boravku, stacionaru te u organiziranom stanovanju uz sveobuhvatnu podršku. U svom radu trudi se stvoriti ugodno i sigurno ozračje što smatra temeljem za razvoj kvalitetnih odnosa s djecom, povjerenja i međusobnog razumijevanja. Veseli je pratiti djecu u njihovom odrastanju, biti dio njihovih života i poticati ih te ih usmjeravati na pravi put. Voli svoj posao jer je dinamičan, svaki dan donosi nove izazove, avanture, ali i poteškoće. Nasmijana lica djece, zagrljaji koje pružaju svaki dan te želja djece za razgovorom i povjeravanjem o njima bitnim temama, nagrada su joj i pokazatelj da dobro radi svoj posao i da s djecom ima ostvaren kvalitetan odnos temeljen na povjerenju, ljubavi i poštovanju. Rad s djecom ne smatra poslom, već pozivom, a ova nominacija joj je dovoljna nagrada i vjetar u leđa za daljnji rad. To je znak da su djeca prepoznala njenu ljubav i brigu za njih i da je ostvaren kvalitetan i prisan odnos, a to je jako veseli.
Kristina Pelaić
Zajedno smo se smijale u boravku kad smo se prošlog četvrtka moje prijateljice i ja igrale modne piste. Sjećam se prvog dana kad sam došla u dom ona je razgovarala sam mnom o tome kako sam se osjećala. Nije me bilo sram pričati sa tetom Kikom.
Katarina Ničetić rođena je 2. 9.1991. u Dubrovniku. Magistar socijalnog rada postala je 2016. godine a od 3. 7. 2021. godine zaposlena je u Centru za pružanje usluga u zajednici Maslina na mjestu odgajatelja. Kao posebno važnu nit vodilju u svom radu ističe citat Malog princa “Djeca trebaju biti vrlo strpljiva s odraslima.” Poetski izjavljuje “U moje srce sva dječja srca stanu. Luka sam svakom njihovom nemirnom moru, s obraza im suze brišem. Koračam pokraj njih i kad napuste Centar Maslinu jer su zauvijek dio mene.” Ističe kako djeca znaju da je tu za njih: kad im treba podrška, zagrljaj, topla riječ i da je dio njihove igre i svijeta. Ističe kako djecu treba znati slušati i kao ih treba čuti. Sebe vidi čvrstom sam karikom lanca dobrote te je to čini najsretnijom osobom na svijetu.
Katarina Ničetić
Najposebnija stvar kod nje bila je njena sposobnost da nas nauči važnosti prijateljstva i međusobnog poštovanja. Stvarala je atmosferu u kojoj smo svi voljeli dolaziti i gdje smo se osjećali kao jedna velika, sretna porodica. Zahvaljujući odgajateljici kata, osjećam se samopouzdanije i spremnije za buduće izazove. Ona nije bila samo moj odgajateljica, nego osoba kojoj ću uvijek biti zahvalan za sve što mi je pružila.
Katarina Bogović rođena je 30. 6.1994. Po struci sam socijalna radnica i već punih pet godina radi Centru za pružanje usluga u zajednici Lipik. Njeni počeci rada obilježeni su koronom i svim mjerama koje su se u ustanovi provodile. Iskustvo je bilo vrlo intenzivno, ali i bogato. Ističe kako je rad odgajteljice iznimno zahtjevan posao, s puno izazova, gotovo svakodnevnih promjena i da ga nema smisla raditi bez unutarnje motivacije jer biti matični odgajatelj je posao 24/7, priznali mi to ili ne. Posebno je raduje učenje od djece i s djecom, razmjena iskustava i vještina. Voli ovaj posao jer svaki dan donosi nešto novo.
Katarina Bogović
Od nje sam naučio praviti kiflice i pravit ću ih po tom receptu cijeli život. Sve savjete što mi je davala pamtit ću cijeli život. Izgubio sam svoju mamu, a ona mi je kao druga mama i poštivat ću je kao mamu. Zahvaljujem svima koji su mi pomagali dok sam u domu i onima koji su me doveli tu da ostvarim svoj cilj u životu.
Ivona Marunica rođena je 1.11.1985. g. u Splitu a po zanimanju je profesor kineziologije. U sustavu socijalne skrbi radi od 2011. g., kada se zaposlila u tadašnjem Domu za odgoj, a sada Centru za pružanje usluga u zajednici Split. Tijekom godina radila je na nekoliko odjela, a to su muški i ženski smještaj (stacionar), organizirano stanovanje uz sveobuhvatnu podršku te poludnevni boravak pri osnovnoj školi, gdje i sada radi. Ističe kako je rad u sustavu socijalne skrbi vrlo izazovan, ali da u svaki novi dan kreće s novom pozitivnom energijom i spremnošću da nekom pomogne. U svom radu uvijek se trudi biti dosljedna i predana. Pokušava korisnike i učenike naučiti važnim životnim vrijednostima, usaditi im osjećaj odgovornosti, ustrajnosti, kritičkom razmišljanju te spremnosti na promjene. Svaki pozitivni pomak ju neizmjerno veseli te je čini sretnom i ispunjenom. Uspjeh i napredak djece daje joj motivaciju za daljnji rad.
Ivona Marunica
Dala mi je nadimak,, osmijeh'' i uvijek se trudila da osjetimo toplinu i da nismo samo njen posao, uvijek je bila brižna i pokušavala da nas potakne da budemo bolji, da shvatimo da nismo manje vrijedni od drugih i da mozemo postici puno ako vjerujemo u sebe.
Ivona Krizmanić rođena je 1995. godine u Sisku, a odrasla je u Glini gdje je završila osnovnu i srednju školu. Potom se zaputila u Zagreb gdje je završila studij socijalne pedagogije na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu. Ubrzo se zaposlila u Kući sv. Franje u Vugrovcu. Još tijekom studiranja htjela je bar jednom u životu raditi u dječjem domu, a ta želja joj se ostvarila odmah na početku karijere te je ispunila i nadmašila sva njena očekivanja. Ističe kako je svaki dan kada dolazi na posao djeca dočekaju s bezbroj zagrljaja, novosti što se događalo, izvještaja iz škole..., te da s posla odlazi s crtežima i radovima koje su joj taj dan izradili. Smatra kako je rad u dječjem domu dinamičan, zanimljiv s puno veselih i lijepih, ali ponešto i onih tužnih i teških trenutaka. U radu s djecom vodi se načelima koja joj je prenijela mentorica s prakse, a to je da treba stalno raditi na stvaranju odnosa s djecom i d aje važno nikada ne odustati od djeteta.
Ivona Krizmanić
Ona mene štiti kad me netko želi tući, iako se ja mogu i sama obraniti. Ako padnem i ozlijedim se, ona mi pomogne da se ustanem i riješi svaki problem koji mi se dogodi. Jako je ljubazna i odgovorna. Nikada nije bila zločesta prema meni niti prema bilo kojem drugom djetetu. Volim tetu Ivonu.
Ivan Šturlić rođen je 5.12.1990. u Zagrebu. Živim i djeluje u Čučerju, prigorskom mjestu podno Medvednice, u neposrednij blizini radnog mjesta Vugrovca u kojem radi od 2019. Osnovnu školu završio je u Čučerju 2005, Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju 2009. potom Katolicki bogoslovni fakultet u Zagrebu 2014. Suprug je i otac, te se osim rada u Caritasu kao odgajatelj, aktivno bavi glazbom i glumom. Glazbom nastoji prenijeti djeci emociju, iskustvo te ih potaknuti na pozitivan stav prema životu i razvijanju talenata. Ističe kako upravo glazba, stopljena sa trenutnim poslom, daje puninu njegovom profesionalnom i osobnom razvoju.
Ivan Šturlić
Striček Ivan je najbolji odgajatelj jer zna svirati gitaru i bubnjeve. On je zabavan i dobar.
Iva Ajhner rođena je 15. 11. 1999. Učiteljica je razredne nastave i trenutačno radi kao odgajateljica u dječjem domu u Lipiku. Rad u domu je njeno prvo radno iskustvo koje joj je otvorilo vrata prema drugačijem pogledu na život. Ističe kako svaki dan donosi novu priču, novi izazov koji joj daje priliku za rast i učenje ali i mnoštvo trenutaka u kojima kroz ljubav, podršku i razumijevanje oblikuje budućnost djece. Rad s djecom donosi joj radost, a njena upornost joj pomaže da prevlada sve izazove na tom putu. Odlučnost i vjera u sebe su joj ključne vrijednosti koje ju motiviraju za ostvarivanje ciljeva i suočavanje s problemima. Uvijek nastoji stvoriti pozitivno okruženje za djecu kako bi se osjećala sigurno i sretno. Spremna je raditi na sebi i svojem radu s djecom. Smatra se jednostavnom i organiziranom osobom koja se lako uklapa na danu situaciju te da je odgovorna u izvršavanju radnih zadataka. Voli biti dio tima te uvijek pokušava dati svoj maksimum. U svojem dosadašnjem odgajateljskom iskustvu naučila je kako svaka nova spoznaja otvara nova iskustva i pritom joj pomaže rasti i biti bolja verzija sebe.
Iva Ajhner
S odgajateljicom Ivom sam prošla puno dobrih, smiješnih, ali i loših i tužnih događaja i tema. Odgajateljica Iva moja je matična odgajateljica i sretna sam zbog tog. Odgajateljica Iva je posebna zbog toga što ima puno dobre energije u sebi i dijeli je sa svakim čovjekom. Ona je lijepa, draga i ljubazna….Nekada smo se znale i posvađati, ali to je prošlo brzo, jer je ona svojim razumijevanjem pokazala da joj je stalo do mene.
Irena Rimac rođena je 23. 4. 1987. godine u Banja Luci. Nakon završenog Katehetskog Instituta u Zagrebu radila je u osnovnoj školi kao nastavnica vjeronauka. Kako ju je srce vuklo u dublji odnos s djecom 2013 je prihvatila priliku biti dijelom odgojnog tima u Kući za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi Emaus Caritasa zagrebačke nadbiskupije. Nakon isteka porodiljnog 2024., vraća se na radno mjesto odgajatelja u Kuću sv. Franje u Vugrovcu. Radeći s djecom u alternativnoj skrbi došla je do zaključka kako je odgoj kao nudle:) Ako ih dovoljno zaliješ i dodaš malo začina bujat će do svog punog potencijala. Ističe kako su odgajatelji tu kako bi djeca spoznala da postoje ljudi kojima je stalo da ostvare smisao svoga života.
Irena Rimac
Zato što me je zaštitila, uvijek mi nešto da od školskog pribora, i daje nam da njoj pomažemo kad nešto treba slagati.
Gordana Marčetić rođena je 11. 6. 1990. u Pakracu. Diplomirala je knjižničarstvo na Sveučilištu u Zadru te je produžila svoj boravak na obali sve do 2018. godine kada je odlučila kako je kod kuće ipak najljepše te se vratila u rodni kraj. Od 2021. godine je zaposlena u Centru za pružanje usluga u zajednici Lipik gdje je s radom započela u skupini mlađih korisnika koji su u to vrijeme bili u karanteni. Kroz vrijeme je imala priliku raditi i u ostalim odgojnim skupinama na različitim pozicijama, steći vrijedno znanje i iskustvo od svojih kolegica i doživjeti divne i emotivne trenutke s djecom. Nikada nije mislila da će se baviti poslom koji ima ikakvog doticaja s djecom, a kamoli da će upravo u odgajateljskom radu pronaći svoj pravi poziv. Ističe da se ovaj posao ne može obavljati bez unutarnje motivacije, osjećaja ispunjenja nakon dana obilježenog i smijehom i suzama te zadovoljstvom da si bio tu za nekoga tko trenutačno treba tvoju pomoć. Smatra se istinskom sretnicom jer radi posao koji voli.
Gordana Marčetić
Po mom mišljenju je odg. Gordana najbolja, zato što smiruje djecu. Kaže nam: "Bit će sve u redu, ići ćeš kući vidjeti svoje roditelje". Ona je društvena zato što se svaki dan druži s nama. Ja nisam u njenoj grupi, ali svaki dan idem kod nje na druženje.
Daniela Ančić Žunić rođena je 28. 10. 1973. godine u Daruvaru. Studij socijalnog rada završila je 2003. godine a u Dječjem domu Lipik se zaposlila početkom 2008. godine na radnom mjestu odgajatelja. U radu s djecom je veseli dječji osmijeh, zagrljaj, njihova iskrenost i toplina. Ohrabruje ju povjerenje koje joj djeca pokazuju dok ih uči samostalnosti, dok jača njihovo samopoštovanje i razvija njihovo samopouzdanje. Veseli ju njihov ponos u tom zajedničkom rastu i razvoju, sreća u njihovim očima kada im ukaže na njihove vrijednosti i bogatstvo koje nose u sebi. Raduje ju što sudjeluje u izgradnji njihovih životnih vrijednosti, snage, vrlina, upornosti, marljivosti, strpljenja, hrabrosti i optimizma, te je najsretnija kada im uspije pomoći izgraditi povjerenje i ljubav prema samima sebi. Najdraži joj je biser njihov čvrsti zagrljaj koji nosi u sebi snagu sigurnosti, topline i povjerenja. Važno joj je biti prisutna kad im zatreba, pružiti im vidljivost za kojom čeznu, razumjeti ih i prihvatiti takvima kakvi jesu. Upornošću, strpljenjem, toplinom, humorom, šalom i igrom ulazi u njihov svijet i onda kada se čini da je put do njihova srca neprohodan. Za nju je rad s djecom "čarobni kovčeg pun biserja".
Daniela Ančić Žunić
Kroz razgovore s njom, s bezbrojnim toplim riječima ohrabrenja i neumornim trudom da razumije našu stvarnost, ona je uspjela učiniti da se svatko od nas osjeća viđenim, prihvaćenim i važnim. Ono što odgajateljicu Danielu čini posebnom jest način na koji pristupa svakom djetetu ili mladoj osobi, kao individui s vlastitim potrebama, željama i snovima. Sjećam se kako bi se trudila da uvijek pronađe vrijeme za sve nas, bilo da se radi o običnom razgovoru, pružanju podrške u školi, ili čak samo osmjehu koji je mogao uljepšati cijeli dan. Njena vrata su uvijek bila otvorena, a njen glas i riječi poput melema za dušu u trenucima kada bi se činilo da je sve teško.
Antonija Šimić rođena je 2. 5. 1991. godine u Mostaru. Magistrirala je socijalni rad u Mostaru. Po završetku fakultetskog obrazovanja, dolazi živjeti u Zagreb gdje počinje njeno stručno osposobljavanje u Caritasovoj kući Sv. Franje u Vugrovcu. Nakon stručnog osposobljavanja, Caritas zagrebačke nadbiskupije ponudio joj je stalni posao koji je s ogromnim zadovoljstvom i prihvatila. Kao odgajatelj je radila četiri godine a trenutačno radi u Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. Velika joj je čast što je treću godinu zaredom nominirana za Priznanje Zvone, iako već godinama ne radi kao odgajatelj.
Antonija Šimić
Teta Antonija je dobra jer je uvijek sa mnom igrala nogomet, pomagala mi je u svemu što mi je trebalo. Ona je super, predobra, uvijek zaigrana.
Nikolina Trupina rođena je 5. 10. 1983. godine u Koprivnici. S nepunih godinu dana, doselila se na prekrasan otok Lošinj na kojem živi i radi i dan danas. Završila je Učiteljski fakultet u Rijeci. Odgajateljica je u Odgojnom domu Mali Lošinj i radi u II. odgojnoj kući s muškom populacijom u dobi od 17 do 20 godina. U poslu nastoji pomoći mladim ljudima, biti pozitivan vjetar u leđa, „štaka“ koja im pripomaže da sami stanu na svoje noge. Ističe kako se trudi i razbijati predrasude koje drugi ljudi imaju o njima. Navodi kako svaki dan donese nove avanture, izazove, teškoće i borbe. S njima i za njih. Zajednički rad i suradnju, zajedničke suze i smijeh. Zajednička učenja kako biti čovjek i zajednička odrastanja. ističe kako je mnogima neshvatljivo, možda čak i osuđujuće to što je njen posao njen život, ali nju nije briga jer to je ona. I njen posao je njen drugi dom.
Nikolina Trupina
Profesorica Nikolina davala mi je puno savjeta kako da se snalazim u životu kada ću biti odrastao... Govorila mi je samo istinu vezano za moju obitelj koja me nekad znala pogoditi ali me profesorica Nikolina puno tješila, mazila i pazila kao njeno rođeno dijete. Pokraj profesorice Nikoline osjećao sam se sigurnije i voljeno…
Mia Kevo rođena je 22.6.1993. Mia je socijalna pedagoginja i ima petogodišnje iskustvo rada u struci. Radni staž započela je u Prihvatilištu za izbjeglice Porin – Zagreb kao child protection officer, potom se zaposlila u nevladinoj Udruzi Maštara, a posljednje dvije i pol godine radi u Centru za pružanje usluga u zajednici Banija-Karlovac kao odgajateljica na Odjelu tretmana za stariju mušku skupinu. Završava drugu godinu Geštalt psihoterapije koju je upisala iz profesionalne i potrebe za osobnim razvojem te smatra da je to bila jedna od njenih boljih životnih odluka.
Mia Kevo
Mia je bila izuzetno strpljiva, ali i odlučna da riješimo problem na miran način. Dok sam se ja ljutio, plakao i vukao po stolici, ona je zadržala smirenost i pokazala koliko joj je stalo. Objasnila mi je situaciju i pomogla mi da shvatim kako moje ponašanje utječe na druge. ...Zahvaljujući njezinom pristupu, naučio sam kako se nositi s vlastitim emocijama i kako odgovorno donositi odluke, čak i u stresnim situacijama.
Sonja Huncinger-Smirčić
Ona je moja matična odgajateljica i puno se brine o meni. Razgovaramo svaki dan o mojim problemima i također upija svaku riječ koju ja kažem za svoje probleme... Nekad kada nisam okej prema profesorici Sonji ona samo kaže da nije u redu to što radim i poslije se opet volimo i grlimo...
Dobitnik Priznanja "Zvone" 2024.
Priznanje odgajateljima u sustavu alternativne skrbi za djecu u znak zahvalnosti, prepoznavanja i vrednovanja njihovog osobitog doprinosa životima djece i mladih s iskustvom života u alternativnoj skrbi dodjeljuje se sukladno Pravilniku o dodjeli priznanja odgajateljima u sustavu alternativne skrbi za djecu i mlade „Zvone“. Temeljem poslanih prijava, razmatranjem istih te kasnijim intervjuima predlagatelja i predloženih, „Odbor korisnika“ odnosno osobe s iskustvom odrastanja u alternativnoj skrbi donijele su odluku o osobi koja dobiva Priznanje “Zvone”.
Priznanje "Zvone" za 2024. godinu dobiva odgajatelj MARINKO PLESKINA IZ KARLOVCA.
Djeca i kolege opisuju ga kao odgajatelja koji asocira na Mary Poppins i ističe se po kreativnosti, spontanosti i pozitivnom stavu. Djeca su najviše cijenila to što se dao sto posto u rad s njima i navodila su da se ističe po svojoj hrabrosti, predanosti, pozitivi i iskrenosti:
hrabrosti jer je pristupio poslu odgajatelja koji mu nije primarno zanimanje i o kojem nije znao puno,
predanosti jer je konstantno unapređivao svoje kompetencije kako bi mogao pronalaziti inovativne načine rješavanja problema s djecom i raditi na pripremanju mladih za samostalan život
pozitivnom pogledu na život koji je prenosio na djecu i mlade kako bi i oni vjerovali u svoje snage i bili ustrajni u postizanju svojih ciljeva
iskrenosti jer je odlučio otići iz ustanove kada je osjetio umor i da više ne može dati sto posto od sebe.
Izvadak iz odluke Odbora korisnika
Obrazloženje odluke Odbora korisnika preuzmite ovdje.
Katarina Ničetić rođena je 2. 9. 1991. u Dubrovniku. Po zanimanju je magistra socijalnog rada od 2016. godine. Pripravnički staž odradila je u Domu za starije osobe, a od 2021. godine zaposlena je u Centru za pružanje usluga u zajednici Maslina na mjestu odgajateljice. Na posao dolazi i odlazi sretna, ispunjena i s osmijehom na licu. Djecu svako jutro budi s pjesmicama, a prije spavanja ih poljubi i zaželi mirnu i slatku noć. Što više vremena nastoji provoditi vani u igri i smijehu jer: “smijeh je lijek za sve”. Najveseliji su joj dani kad slave rođendane i pripremaju party za ekipu u školi i vrtiću. Osobito brine i pazi na bivše korisnike i s njima i njihovim obiteljima se čuje barem jednom tjedno. Osoba je s invaliditetom, boluje od multiple skleroze i kada joj je teško, samo pomisli na svoj posao, stisne zube i bori se zbog korisnika!
Katarina Ničetić
Nominirani odgajatelji_ice 2024.
“Uvijek je radosna i nekad mi je učinila da se u domu osjećam kao kod kuće.”
Vesna Šarar
Vesna Šarar rođena je 24. 5. 1958. godine u Rijeci. Završila je Filozofski fakultet u Rijeci i stekla zvanje profesorice hrvatskog jezika i književnosti. Zaposlila se kao odgajateljica 1989. godine u Dječjem domu Zagreb koji je poslije promijenio ime u Dom za djecu Izvor. Radila je kao odgajateljica na smještaju te je godinama vodila dramsku i literarnu sekciju. Od 2016. godine radi u organiziranom stanovanju uz sveobuhvatnu podršku gdje je i dočekala svoju mirovinu nakon trideset šest godina rada. Tokom svog radnog vijeka uvijek se trudila biti bezuvjetno zainteresirana za živote djece s kojima je radila, pažljivo ih slušala, savjetovala i razumijevala. Pružala im je svakodnevnu podršku i poticala ih na razvoj svojih interesa. Posao nikad nije doživljavala samo kao posao nego kao životni poziv. Smatra kako nagrada za posao koji odradiš dolazi godinama kasnije kada ponovo susretneš djecu, koja su sada odrasli ljudi, i saznaš koliko si veliku ulogu imao u njihovim životima. Ono što joj je pomoglo da ovako dugo radi na istom mjestu je dobar timski rad s kolegama i podržavajuće okruženje ustanove u kojoj je radila.
“Ona nas je uvijek poticala da budemo samostalni, da pokušamo sami napraviti i uvijek je bila ponosna na nas, na svaki naš uspjeh, dobru ocjenu u školi, dobro napravljeno zaduženje.”
Melanija Svjetličić
Melanija Svjetličić rođena je 1980. godine u Pakracu. Studij socijalnog rada završila je 2005. godine, a glavna joj je motivacija bila rad s ljudima i korištenje vlastitih kapaciteta na dobro drugima. U Centru za pružanje usluga u zajednici Lipik zaposlena je posljednje 3,5 godine, a kao odgajateljica posljednje 2 godine. Unatoč svakodnevnim izazovima u radu s djecom, lijepo joj je otići kući sa spoznajom da je barem jedno dijete taj dan od nje dobilo ono najbolje što ima za dati- lijepu riječ i vrijeme da ih sasluša, pruži utjehu i osmijeh. Inače se s djevojkama u grupi voli puno šaliti (najčešće na svoj račun, a što one uvijek dobro prihvaćaju) jer se u dobroj i opuštenoj atmosferi puno toga može naučiti, dijeliti i steći povjerenje koje je temelj svakog odnosa. U slobodno vrijeme voli sportske aktivnosti, a ljubav i naklonost prema sportu pokušava usaditi i u djecu jer smatra da je sport jedna u najvažnijih stavki za zdravi razvoj djeteta i odličan mehanizam suočavanja sa stresom.
“Podupire nas da slijedimo svoje snove i da ne odustajemo od njih.”
Nikolina Đurić
Nikolina Đurić rođena je 14. 1. 1994. godine. Zaposlena je u Caritasovoj Kući sv. Franje u Vugrovcu gdje su smještena djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Studijski centar socijalnog rada na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završila je 2019. godine, a trenutno je edukant 3. godine dječje i adolescentne integrativne psihoterapije. Njezina ljubav oduvijek je bio rad s djecom, a od početka fakulteta željela je da to bude upravo rad s djecom iz alternativnih oblika skrbi. Trudi se svakom djetetu pristupiti na individualan način te osnažiti i izgraditi njihovo samopouzdanje.
“Poučila nas je kako biti svoj i izboriti se za sebe, njezine su mi pouke jako važne.”
Katarina Bogović
Katarina Bogović po struci je socijalna radnica. Nešto više od četiri godine radi u Centru za pružanje usluga u zajednici Lipik. Ujedno, to joj je i prvo službeno radno iskustvo po završenom fakultetu. Prvih godinu dana bila je zaposlena kao pripravnica socijalna radnica, a po isteku pripravništva i položenom stručnom ispitu, zaposlena je kao odgajateljica. Njezini počeci rada obilježeni su koronom i svim mjerama koje su se u ustanovi provodile. Iskustvo je bilo vrlo intenzivno, ali i bogato. Po zaposlenju kao odgajateljica, preuzela je grupu dječaka kao njihova matična odgajateljica. Iako vrlo zahtjevni u radu, ostali su joj u jako lijepom sjećanju i s njima se baš jako povezala. Velika pomoć i podrška u početcima, ali i danas, su joj kolegice Daniela, Ana V., Olivera, Marina i Irena. U ove tri godine rada kao matična odgajateljica naučila je da je ovo iznimno zahtjevan posao, s puno promjena i zahtjeva i da ga nema smisla raditi bez unutarnje motivacije jer biti matični odgajatelj je posao 24/7.
“Uvijek mi oprašta moje nezgode i daje mi nove prilike da se popravim i iskupim.”
Blaga Dozan
Blaga Dozan rođena je 23. 1. 1972. u Splitu. Filozofski fakultet u Splitu završila je 1996. godine. Po struci je profesorica likovne kulture te restauratorica. Od 2008. godine radi u Centru Maestral Split, podružnici Miljenko i Dobrila u Kaštel Lukšiću na mjestu odgajatelja djece osnovnoškolskog uzrasta. Pri doticaju s djecom nastoji stvoriti sigurno okruženje za sve, sredinu u kojoj se razvija povjerenje i međusobno razumijevanje. Poput majčinstva, ovaj poziv shvaća iznimno ozbiljno jer smatra da je njezina dužnost od djece formirati mlade ljude spremne za budući samostalan život. Pružena ljubav, pažnja i vrijeme za nju su sitnice koje djeci znače čitav svijet. Kao najveću nagradu za svoj rad i trud smatra susret s tom istom djecom nakon dužeg vremena, kada vidi da su samostalni, da sigurno koračaju svijetom odraslih.
“Sluša me i tješi, vodi brigu o meni uvijek.”
Samanta Smoković
Samanta Smoković rođena je 17. 10. 1996. u Puli. U Rijeci je završila Filozofski fakultet i postala magistra psihologije. Radi u Centru za pružanje usluga u zajednici Ruža. U Ruži je imala priliku odraditi vježbenički staž, nakon čega je ostala raditi kao odgajateljica. Kao odgajateljica, cilj joj je osigurati dobrobit djece. Trudi se osigurati sigurno i poticajno okruženje te svojim primjerom usmjeravati djecu, što zahtjeva puno strpljenja i empatije. Takav posao nikada joj nije dosadan te joj pruža zadovoljstvo kada kod djece vidi napredak koji im može pomoći da jednog dana budu sretni i uspješni odrasli ljudi.
“Uvijek kad je trebam izdvoji vremena za priču bez obzira na to koliko ima posla.”
Marina Krak
Marina Krak rođena je 14. 7. 1995. u Splitu. Po struci je pedagoginja i profesorica engleskog jezika. U Centru za pružanje usluga u zajednici Maestral počela je raditi 2020. godine kao odgajateljica - pripravnica. Od ulaska u nešto neočekivano stvorila se ljubav prema radu s djecom i mladima iz alternativne skrbi. Nakon položenog stručnog ispita, nastavila je raditi kao odgajateljica te taj posao radi i danas. Počela je raditi u Centru Maestral u sjedištu u Splitu, a sada radi u Podružnici "Miljenko i Dobrila" u Kaštel Lukšiću na odjelu smještaja sa djecom od 7 do 21 godine. Iako joj je tek četvrta godina rada u Centru, osjeća se kao da je prošlo puno više. S obzirom na dinamičnu osobnost, voli to što je svaki dan drugačiji i nepredvidiv te što sami kreiraju dan i aktivnosti. Kada dođe na posao, svako dijete koje vidi zagrli pa se u teškim danima motivira odgovorom jednog korisnika na pitanje u upitniku- "kada si najviše sretan?" gdje je korisnik odgovorio: "zagrljaj kad dođe teta Marina". Odrasla je u sportskom duhu pa tako s djecom obožava ići na izlete, sudjelovati u fizičkoj aktivnosti te, kada su u mogućnosti, otići i na utakmice Hajduka. Cilj joj je da djeca iz ovakvog oblika skrbi izađu u život potkovana znanjima, ali i spremna na izazove koje život stavi pred njih.
“Lijepa, draga, uvijek za nas
To je teta Marina
Ona je naš spas.”
Veronika Milinović
Veronika Milinović rođena je 23. 10. 1981. godine. Nakon završene socijalne pedagogije na Edukacijsko rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu započinje svoj radni staž 2006. godine zaposlivši se u Domu za odgoj djece Cres. Nakon prvih iskustava u radu sa korisnicima u alternativnoj skrbi svoj rad nastavlja u Domu za odgoj djece i mladeži Rijeka, sadašnjem Centru za pružanje usluga u zajednici Rijeka. Iako je radila na više odjela oduvijek je pokazivala preferenciju spram tretmanskog rada. Oduvijek je osjećala kako joj ne leži tradicionalna uloga odgajatelja, izlazila je iz okvira pružajući autentičnost u ostvarivanju odnosa te nije bila spremna odustati ni od jednog korisnika. Preuzimala je projekte za koje se predviđao neuspjeh te je pokazala kako se trudom, upornošću i vjerom u pojedinca može postići cilj čak i sa „težim korisnicima“.
“Uvijek sam mogao pričati s njom o bilo čemu, mogao sam joj govoriti neke stvari koje nisam nikome govorio.”
Marinko Pleskina
Marinko Pleskina rođen je 2. 6. 1984. godine u Karlovcu. Filozofski fakultet u Zagrebu završio je 2009., smjerove: profesor povijesti i profesor povijesti umjetnosti. Radio je u Domu za nezbrinutu djecu Vladimir Nazor, kasnije Centar za pružanje usluga u zajednici Vladimir Nazor u periodu od 2013. do 2018. kao odgajatelj. Pokušavao je biti partner i suputnik djeci i mladim osobama u njihovom odrastanju u prekrasne ljude koji danas hrabro koračaju našim svijetom. Imao je priliku svih pet godina raditi uz našeg Zvonu i zajedno s njim utjecati na mogućnosti koje se djeci pružaju.
“Prenio bi tako pozitivno energiju koju ne možeš izraziti riječima već ju moraš osjetiti.”
Jelena Ljubičić
Jelena Ljubičić završila je Učiteljski studij s pojačanim hrvatskim jezikom na Filozofskom fakultetu u Splitu. U Centru za pružanje usluga u zajednici Maestral radi od 2015. Do sada je radila na poludnevnom boravku, stacionaru i trenutno u organiziranom stanovanju uz sveobuhvatnu podršku. Sa svakim djetetom raste, uči i upoznaje sebe. Najveća joj radost je njihov osmijeh na licu i zagrljaj pun ljubavi. Veseli je vidjeti ih kako rastu i postaju ljudi, sjesti s njima na kavu i nakon što izađu iz sustava, držati u naručju njihovu djecu i biti dio njihovog života!
“I u trenutcima kada je ljuta na mene uvijek će mi pomoći i biti tu za mene.”
Bojana Stojanović
Bojana Stojanović rođena je 31. 12. 1991. u Novom Sadu. Završila je studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Na završnoj, apsolventskoj godini diplomskog studija, u sklopu Erasmus+ programa studentske razmjene, otišla je na nekoliko mjeseci obavljati stručnu praksu u Lisabon (Portugal), gdje je volontirala u udruzi koja se bavila pomaganjem socijalno marginaliziranih skupina društva. Po povratku iz Lisabona zaposlila se te je otada radila na raznim radnim mjestima - kao profesorica psihologije, logike, etike i filozofije, stručni suradnik - psiholog u osnovnoj školi za izobrazbu djece s teškoćama u razvoju (pripravnik) i učitelj - edukacijski rehabilitator. 2021. godine zaposlila se u Centru za pružanje usluga u zajednici Sveta Ana u Vinkovcima kao odgajateljica te otada radi s mladim djevojkama koje su smještene u stambenu zajednicu. Podučava ih kuhanju, pranju rublja, raspolaganju financijama te svim ostalim vještinama koje će im biti potrebne kada se osamostale. Skupa sastavljaju jelovnike, obavljaju tjedne nabavke namirnica, uče, traže poslove, ali se i zabavljaju. Iako je za vrijeme studija tvrdila da se ne vidi u radu s djecom, život je odveo upravo u tom smjeru te je samo s djecom i radila. Iako nekad mentalno iscrpljujuć i zahtjevan, ovaj posao je ispunjava, osobito kada vidi da su mladi kojima je nekad bila odgajateljica uspjeli snaći se po izlasku iz doma - zaposlili su se, upisali fakultet, položili vozački ispit, primili prvu plaću itd. Nada se da je svojim radom barem malo doprinijela svemu tome.
“Pokazala mi je što je roditeljska ljubav i naučila me je kako voljeti.”
Toni Majstorović
Toni Majstorović rođen je u Splitu 14. 12. 1989. Po zanimanju je magistar kineziologije. U Centru Maestral, podružnica Miljenko i Dobrila, radi 2 godine na radnom mjestu odgajatelja. Prije nego se zaposlio kao odgajatelj imao je iskustva rada sa djecom (sport, škola). Međutim, radeći i skupljajući iskustvo u Centru Maestral shvatio je da je biti odgajatelj njegov poziv. Kao kineziolog ne može zamisliti dan bez sportskih aktivnosti s djecom u kojima i sam rado sudjeluje zajedno s njima. Aktivan je i kao trener karatea te često korisnike odvede na trening u sportsku dvoranu, gdje imaju različite aktivnosti (poligoni, nogomet, ragbi, borilački sportovi, fitness). Vjeruje da će nastaviti raditi posao koji voli te sa ljubavlju, radošću, podrškom i ustrajnošću nastojati truditi se dodirivati mala srca koja su za njega Velika.
“Barba Toni je i šaljivđija, on je dobar i pošten.”
Mia Milić
Mia Milić rođena je 28. 8. 1993. u Zagrebu. Studij psihologije završila je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2019. godine. U siječnju 2022. godine zaposlila se u Caritasu zagrebačke nadbiskupije, najprije na radnom mjestu odgajateljice djece s teškoćama u razvoju u Kući bl. Alojzija Stepinca. Od lipnja 2022. godine radi u Kući za smještaj djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, Kući sv. Franje. Godinu dana radila je na radnom mjestu psihologinje/odgajateljice, a od lipnja 2023. godine na radnom je mjestu psihologinje. Kada je došla u Kuću sv. Franje, osjetila je da je došla na pravo mjesto. Dijeliti s djecom sve njihove trenutke – sreće, tuge, oduševljenja, razočaranja i svega između – za nju je neprocjenjivo. I uvijek joj je sve – i lijepo i teško, i zabavno i iscrpljujuće. A svaku suzu lakše preboli izmamljujući sljedeći osmijeh.
“Spremna je na svakodnevni izazov sa nama.”
Kristina Šerić
Rođena je 1. 2. 1990. Završila je Učiteljski studij na Filozofskom fakultetu u Splitu. Neko vrijeme radila je na zamjenama u osnovnim školama, a od 2020. radi kao odgajateljica u Dječjem domu Maestral, Podružnica Miljenko i Dobrila. Trenutno je na poziciji odgajateljice u poludnevnom boravku. S djecom voli boraviti vani u prirodi te sudjelovati u sportskim događanjima. Nekolicina djece zavoljela je trail trčanja na njen poticaj pa se rado uključuju u lokalne utrke. U radu s djecom oslanja se na iskrenost i jednostavnost u odnosima. Voli druženja s djecom van ustanove jer pružaju veći osjećaj povezanosti.
“Poticala me da ostanem jak, da se ne predajem te da, ukoliko se želim izvući iz ove situacije, da moram „zagristi te ne puštati.“”
Rino Negovetić
Rino Negovetić rođen je 18. 3. 1985. u Rijeci. Završio je Filozofski fakultet i stekao zvanje dipl. profesor pedagogije i filozofije. Živi i radi u Cresu, a na poslu odgajatelja u Centru za pružanje usluga u zajednici radi od 2013. godine. Do sad je vodio muške i ženske grupe korisnika na smještaju, bio noćni i dežurni odgajatelj. Cilj mu je svakog dana nasmijati nekog korisnika. Misli da im to puno pomaže da prebrode težak dan u domu. Bitno mu je stvoriti pozitivan odnos s korisnicima i biti autentičan. Najdraže mu je saznati da je netko od korisnika čiji je odgajatelj bio zadovoljan svojim životom i uspješan.
“Uvijek je nasmiješen kada je dolazio na posao i voli zabavu s djecom.”
Željka Matijević
Željka Matijević rođena je 6. 8. 1984. godine u Karlovcu. Edukacijsko rehabilitacijski fakultet u Zagrebu, smjer socijalna pedagogija završila je 2011. Tijekom studiranja volontira u Udruzi Igra i Udruzi Ambidexter klub u kojoj vodi dramsko-plesne radionice i stječe iskustvo rada s raznim skupinama djece i mladih. U centru za pružanje usluga u zajednici odradila je pripravnički staž te je od 2016. zaposlena na mjestu odgajateljice. Prvih 6 godina radi na mjestu odgajateljice poludnevnog boravka, a danas je matična odgajateljica na smještaju (ženski odjel). Aktivno se bavi plesom od djetinjstva i članica je plesne skupine u Gradskom kazalištu Zorin dom u Karlovcu. U radu s djecom najviše ju vesele i ispunjavaju igre, razne kreativne aktivnosti, stvaranje prigodnih dramskih skečeva, radionice i sportske aktivnosti.
“Smirila me kada je trebalo, sve loše iz mene je nestalo.”
Pavle Bukovac
Pavle Bukovac rođen je 13. 2. 1990. godine u Somboru. Po struci magistar primarnog obrazovanja. U Centru za pružanje usluga u zajednici počeo je raditi 2021., a danas radi u Centru za djecu Zagreb. Izuzetno voli svoj posao, rad s djecom, bez obzira na težinu posla koji obavlja. Postoje i lakši i teži dani, ali biti odgajatelj u ovom poslu je ono što ga ispunjava. Njegov cilj je da ova djeca u sustavu skrbi budu sretna, vesela i sigurna.
“Odgajatelj Pavle mi je davao duže da budem budan, tješio me dok mi je bilo teško i stalno je bio pokraj mene i ja sam ga obožavao.”
Goranka Gunjević
Goranka Gunjević rođena je u Pakracu 23. 5. 1981. godine. Učiteljski fakultet je završila u Somboru. U Dječjem domu Lipik, današnjem Centru za pružanje usluga u zajednici Lipik radi od ljeta 2011. U poslu odgajatelja je puno toga rastužuje, ljuti, ali i veseli i zabavlja. Ističe da joj je zapravo lijepo znati da si na nečijem putu putokaz i da si član takve zajednice.
“Njoj sam otkrivala sve tajne, pričala s njom do kasno u noć, uvijek me je tješila i bodrila.”
Zrinka Šarić
Zrinka Šarić rođena je 7. 8. 1971. u Berlinu. Sredinom 90-tih se preselila u Zagreb gdje i dan danas živi. U dječjem domu Caritasa zagrebačke nadbiskupije na radnom mjestu odgajateljice radi od 2011. godine. U radu pokušava prema svima biti jednaka, a moto po kojem živi i radi je: „ Djeci nećete ukrasti djetinjstvo!“ Ističe da voli svoj posao te da ga smatra svojim životnim pozivom. Sretna je kada su djeca sretna i zadovoljna, kad uspijevaju i kad dobije pozivnicu za vjenčanje i krštenje.
“Dobra je, nagrađuje, piše zadaću, nasmijana je, pomaže drugima, nikad ne napušta druge ako su tužni ili im je loše.”
Antonija Šimić
Antonija Šimić, rođena 2. 5. 1991. godine u Mostaru. Magistrirala je socijalni rad u Mostaru, a po završetku fakultetskog obrazovanja, odlazi živjeti u Zagreb. Stručno osposobljavanje odradila je u Caritasovoj kući Sv. Franje za smještaj djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi gdje joj je po isteku osposobljavanja ponuđen posao. Kao odgajateljica je radila četiri godine za koje kaže da su je obogatile iskustvom, bezuvjetnom ljubavi, toplinom i iskrenom emocijom djece. Trenutno radi u Hrvatskom zavodu za socijalni rad, područni ured Novi Zagreb na Odjelu za djecu, mlade i obitelj.
“Osobine: najbolja, sretna.”
Daniela Ančić Žunić
Daniela Ančić Žunić rođena je 28. 10. 1973. godine u Daruvaru. Studij socijalnog rada završila je 2003. godine, a u Dječjem domu Lipik počela je raditi 2008. Kroz svih ovih četrnaest godina rada u domu najviše je veseli povjerenje koje joj djeca pokazuju i to što ima priliku emocionalno im se približiti i pružiti im razumijevanje za njihove probleme te podršku u svim trenutcima njihove sreće i boli. Najdraži joj je njihov čvrsti zagrljaj koji nosi u sebi snagu sigurnosti, topline i povjerenja.
“Pomogla mi je promijeniti moje ponašanje na bolje, ojačala me je da vjerujem u sebe, da ne odustajem od ničega što volim i do čega mi je stalo, koliko god ja mislila da je to teško.”
Irena Pendl
Irena Pendl rođena je 17. 3. 1985. godine u Kutini. Po struci je diplomirana učiteljica razredne nastave i hrvatskog jezika. S radom u tadašnjem Dječjem domu Lipik, a današnjem Centru za pružanje usluga, počela je raditi početkom 2011. Ističe da izuzetno voli svoj posao, i da bez obzira na teške trenutke, dane, situacije, sa sigurnošću može reći da je biti odgajatelj nešto u čemu se u potpunosti pronašla. Ističe kako je u početku zapravo bila nespremna na svakodnevne izazove ovog posla/ poziva, i da danas, deset godina kasnije još uvijek nema odgovor na razne svakodnevne situacije, ali da uči (od djece) i prenosi naučeno.
“Ona je prva osoba u mom životu za koju sam osjetila da je dala sve od sebe kako bi meni pomogla i zato ću je uvijek pamtiti.“
Nikolina Trupina
Nikolina Trupina rođena je 5. 10. 1983. godine u Koprivnici. S nepunih godinu dana, doselila se na prekrasan otok Lošinj na kojem živi i radi i dan danas. Završila je Učiteljski fakultet u Rijeci. Odgajateljica je u Odgojnom domu Mali Lošinj i radi u II. odgojnoj kući s muškom populacijom u dobi od 17 do 20 godina. U poslu nastoji pomoći mladim ljudima, biti pozitivan vjetar u leđa, „štaka“ koja im pripomaže da sami stanu na svoje noge. Ističe kako se trudi i razbijati predrasude koje drugi ljudi imaju o njima. Navodi kako svaki dan donese nove avanture, izazove, teškoće i borbe. S njima i za njih. Zajednički rad i suradnju, zajedničke suze i smijeh. Zajednička učenja kako biti čovjek i zajednička odrastanja. ističe kako je mnogima neshvatljivo, možda čak i osuđujuće to što je njen posao njen život, ali nju nije briga jer to je ona. I njen posao je njen drugi dom.
“Kada sam pokraj nje osjećam se sigurno i voljeno.”
Stjepan Golubičić
Dobitnica Priznanja "Zvone" 2023.
Priznanje odgajateljima u sustavu alternativne skrbi za djecu u znak zahvalnosti, prepoznavanja i vrednovanja njihovog osobitog doprinosa životima djece i mladih s iskustvom života u alternativnoj skrbi dodjeljuje se sukladno Pravilniku o dodjeli priznanja odgajateljima u sustavu alternativne skrbi za djecu i mlade „Zvone“. Temeljem poslanih prijava, razmatranjem istih te kasnijim intervjuima predlagatelja i predloženih, „Odbor korisnika“ odnosno osobe s iskustvom odrastanja u alternativnoj skrbi donijele su odluku o osobi koja dobiva Priznanje “Zvone”.
Priznanje Zvone za 2023. godinu dobiva odgajateljica JELENA KUZMIĆ IZ ZAGREBA.
Obrazloženje odluke Odbora korisnika preuzmite ovdje.
"Ono što nas najviše impresionira kod Jelene je njezina sposobnost da s djecom uspostavi odnose koji su temeljeni na povjerenju, poštovanju i ljubavi. Kroz igru, razgovor i aktivnosti koje organizira za djecu, Jelena stvara siguran i ugodan prostor u kojem se djeca mogu izraziti i razvijati svoje talente i interese. Poticala ih je u bavljenju njihovim hobijima te pronalazila načine da se njima bave, igrala s njima stolni tenis, sadila drveće oko doma, vodila ih u kupovinu u svoje privatno vrijeme, bila osoba od velikog povjerenja u brojnim situacijama, išla s njima na preglede kod doktora te ih poticala i osnaživala u situacijama u kojima su se nalazili....Prema informacijama koje smo dobili smatramo da ona nije samo odgajateljica, već i mentorica i prijateljica koja pruža podršku djeci u njihovom razvoju i pomagaže djeci i mladima da postanu najbolja verzija sebe."
Izvadak iz odluke Odbora korisnika
Antonija Šimić, rođena 2. 5. 1991. godine u Mostaru. Magistrirala je socijalni rad u Mostaru, a po završetku fakultetskog obrazovanja, odlazi živjeti u Zagreb. Stručno osposobljavanje odradila je u Caritasovoj kući Sv. Franje za smještaj djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi gdje joj je po isteku osposobljavanja ponuđen posao. Kao odgajateljica je radila četiri godine za koje kaže da su je obogatile iskustvom, bezuvjetnom ljubavi, toplinom i iskrenom emocijom djece. Trenutno radi u Hrvatskom zavodu za socijalni rad, područni ured Novi Zagreb na Odjelu za djecu, mlade i obitelj.
Nominirani odgajatelji_ice - 2023.
Davor Vukelić rođen je 25. 7. 1988. godine u Rijeci. Završio je Učiteljski fakultet 2012. godine u Gospiću. 2019. godine upisuje sveučilišni poslijediplomski doktorski studij Pedagogija na Filozofskom fakultetu u Rijeci te je od 12. 11 .2021. izabran u naslovno suradničko zvanje asistenta, iz znanstvenog područja društvenih znanosti, polja pedagogije. Suradnik je na kolegijima Pedagogija sporta i Pedagoški praktikum 2. U Centru za pružanje usluga u zajednici Izvor Selce volontirao je dvije godine kao voditelj sportske sekcije te je potom od prosinca 2017. godine zaposlen na mjestu odgajatelja Poludnevnog boravka Brinje, a uskoro prelazi raditi Poludnevni boravak u Novom Vinodolskom. Davor je voditelj sportske sekcije CPUZ Izvor Selce te jedan od inicijatora i organizatora prepoznatljivog inkluzivnog malonogometnog turnira Izvor - snaga zajedništva. Pri radu s djecom najviše ga vesele sportske aktivnosti i pozitivni ishodi takvih aktivnosti na svim područjima dječjeg funkcioniranja. Ističe da je posao odgajatelja težak i odgovoran posao pun odricanja, ali svaki trud dolazi na naplatu u vidu napretka djece i njihovih obitelji te stvaranja neraskidivih odnosa odgajatelja i korisnika.
Daniela Ančić Žunić rođena je 28. 10. 1973. godine u Daruvaru. Studij socijalnog rada završila je 2003. godine, a u Dječjem domu Lipik počela je raditi 2008. Kroz svih ovih četrnaest godina rada u domu najviše je veseli povjerenje koje joj djeca pokazuju i to što ima priliku emocionalno im se približiti i pružiti im razumijevanje za njihove probleme te podršku u svim trenutcima njihove sreće i boli. Najdraži joj je njihov čvrsti zagrljaj koji nosi u sebi snagu sigurnosti, topline i povjerenja.
Željka Podunavac, rođena je u Pakracu 21. 4. 1971. godine. Prvi dio djetinjstva provela je s obitelji u Vukoviju pokraj Daruvara. Zbog loših odnosa u obitelji s 12,5 godina je smještena u Dom za djecu u Lipiku. U Lipiku je završila osnovnu i srednju školu, a potom Tekstilno-tehnološki fakultet u Zagrebu. Kako je tada obnovljen Lipički dom koji je teško stradao u ratu, zbog manjka kadra odmah je 1993. g. primljena na mjesto odgajatelja. Ističe kako je u 29 godina rada bilo i veselja i suza i rastanaka… Najvećim uspjehom smatra kad joj se nakon nekoliko godina jave djeca kojima je bila odgajateljica a koji su sada odrasle osobe koje žive sretan i zadovoljan život.
Irena Pendl rođena je 17. 3. 1985. godine u Kutini. Po struci je diplomirana učiteljica razredne nastave i hrvatskog jezika. S radom u tadašnjem Dječjem domu Lipik, a današnjem Centru za pružanje usluga, počela je raditi početkom 2011. Ističe da izuzetno voli svoj posao, i da bez obzira na teške trenutke, dane, situacije, sa sigurnošću može reći da je biti odgajatelj nešto u čemu se u potpunosti pronašla. Ističe kako je u početku zapravo bila nespremna na svakodnevne izazove ovog posla/ poziva, i da danas, deset godina kasnije još uvijek nema odgovor na razne svakodnevne situacije, ali da uči (od djece) i prenosi naučeno.
Antonija Šimić
Nikolina Đurić
Davor Vukelić
Daniela Ančić Žunić
Željka Podunavac
Irena Pendl
Ivona Hodak
Ivona Hodak rođena je 30. 7. 1970. Magistra je socijalnog rada, a u Dječjem domu Vrbina u Sisku radi već devet godina. Ističe kako je i na prethodnim poslovima s djecom i mladima imala pregršt pozitivnih iskustava te da se trudi djeci i mladima u domu nadomjestiti sve ono čime u životu oskudijevaju kao što je to i osjećaj pripadnosti i radost. Djeca su je naučila da najviše trebaju, a tu se, kako kaže, nimalo ne razlikuju od odraslih, odnos izgrađen na međusobnom povjerenju. On im daje sigurnost, osjećaj da su nekom važni i to ne žele prokockati. A kada se oni osjećaju uvaženo vratit će vam istom mjerom i istom ljubavi. Ističe kako je u tome najveća čar njenog posla, i kako je to svakodnevno potiče na rad na sebi.
“Čuvala nas je, igrala se s nama, super je, dobra, zaigrana.“
“Sreće veselja radosti nije bilo manjka. Uveseljavao je tmuran dan u prelijepe zrake sunca. Kada je bio period u životu kada mi je trebala pomoć, on je bio tu i takve savjete nitko ne bi mogao dati kao on.”
“Tu je kad ju trebam, a to mi je najvažnije. Ima razumijevanja i topla je. Ponekad je stroga i nekad nam ne da sve što poželimo, ali to je sve s razlogom jer ona zna šta je dobro za mene. “
“Ona ima taj duh odgajatelja i ne znam kako bih se prilagodila ovom načinu života u kakvom živom sad bez njene pomoći. Njena upornost da me nauči nešto, pomogne… dodatno me ohrabri da uspijem u svemu što želim, čak i kad je najteže.”
“Meni osobno je ta žena pomogla da se izgradim kao čovjek kakav sam danas, bilo to obrazovanje, sport, životne potrebe i informacije, doslovno me kroz sve to izgradila i pripremila da jednog dana kada izađem ne izađem kao "blento" nego kao jedno odgojeno i pristojno dijete spremno na ovaj surovi život."
“Kada smo na natjecanju nekom uvijek navija za nas. Zato što nam je podrška i uvijek je zabavno s njom. I uvijek kad učim s njom dobijem pet.”
“Zato jer uvijek kad sam tužna, onda ona dođe pa me razveseli.”
Nikolina Đurić rođena je 14. 1.1994. Studijski centar socijalnog rada na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završila je 2019. godine, a trenutno je edukant druge godine dječje i adolescentne integrativne psihoterapije pri Institutu D.O.M. Zaposlena je u Caritasovoj Kući sv. Franje u Vugrovcu. Još od fakulteta je željela raditi baš s djecom iz alternativnih oblika skrbi. Glavna misao vodilja joj je da ne postoje zločesta djeca i da je svaki neprimjereni oblik ponašanja vapaj za doživljavanjem i uvažavanjem njihovih emocija. Ističe kako uživa u toplini koju djeca nose u sebi i kako se veseli svakom osmijehu i zagrljaju koji joj podare. Nadam se da će kroz godine zadržati žar i da će djeci i mladima uspjeti pružiti barem tračak svjetlosti koji zaslužuju.
Gordana Jurić
Gordana Jurić rođena je 21. 9. 1970. u Splitu. Na radom mjestu odgajatelja u Dječjem domu Maestral, podružnici Miljenko i Dobrila u Kaštel Lukšiću, radi već 29 godina. Ističe kako usprkos tome što ima 52 godine još uvijek nije umorna od „posla“ te da ga sad još više voli. Voli raditi s djecom, gledati ih kako rastu i razvijaju se i ističe kako povjerenje s djecom izgrađuje prvenstveno iskrenošću. Moto njenog rada je izjava jedanaestogodišnje djevojčice Tine koja je rekla: „Teto, svaki put kad dođete radit, uljepšate mi dan!“
“Kada sam imao problem s njom sam razgovarao i onda uvijek kaže što treba činiti, što je dobro, a što loše. Uvijek razgovaram s njom i to mi olakša život....Uvijek se brine za nekog i uskoči i sa slobodnog dana ako nešto treba."
Terezija Purić
Terezija Purić rođena je 15. 10. 1960. u Paulovcu. Gimnaziju i srednju glazbenu školu “Vatroslav Lisinski” završila je u Bjelovaru. Na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu (tadašnjem Fakultetu za defektologiju) diplomirala je 1983.g. socijalnu pedagogiju. U Dječjem domu Zagreb, podružnici Antun Gustav Matoš započela je raditi 1985.g. na radnom mjestu odgajatelja glazbenih aktivnosti. Vidjevši kako glazba donosi pozitivne promjene u živote djece i mladih završila je i edukaciju iz Muzikoterapije na ERF-u. Glazba, osmijeh, razumijevanje, podrška i radost, njeni su moćni saveznici u radu s djecom i mladima. Danas je zaposlena na radnom mjestu odgajatelja u Organiziranom stanovanju sa sveobuhvatnom podrškom. Kaže da je na ovo radno mjesto, sa sobom sam ponijela sve što može dati – podršku, toplinu, sigurnost, empatiju, glazbu, radost, osmijeh i ljubav. Ističe kako je lijepo raditi i znati da je posao – pjesma. Pjesma koju je stvarala s generacijama mladih ljudi koje život nije mazio, a njihovo prepoznavanje njenih nastojanja i njihova privrženost, najvrijednija je nagrada koju su joj “dečki” mogli dati.
“Zato što je uvijek spremna za razgovor, Pjesmu, svirku, izlete, koncerte, kazališta u pjesmi, svirci. I zato što želi da budemo dobro i da postanemo sretni i uspješni.”
Spomenka Krokar
Spomenka Krokar je rođena 21.10.1969. u Splitu. Po zanimanju je učiteljica razredne nastave. U Domu za djecu Maestral radi od prosinca 1995. godine. Radila je na stacionaru, poludnevnom boravku u Domu i pri osnovnoj školi te u organiziranom stanovanju s sveobuhvatnom i povremenom podrškom. Smatra da je rad s djecom jako zahtjevan i izazovan posao. Ističe kako to nije posao već zvanje. Voli pomoći djeci u rješavanju njihovih osobnih dilema i problema. Najviše je veseli kad se slučajno sretne s bivšim korisnicima i kada se bace jedno drugome u zagrljaj bez zadrške, te kad vidi da su uspjeli prebroditi svoje probleme iz djetinjstva i da su izrasli u odgovorne i zadovoljne osobe.
“Bila je jako predana i brižna dok sam bila u domu. Nastavile smo komunikaciju i kad sam izašla iz sustava doma. Čujemo se još i pomaže koliko god može i sada meni u životu. “
Tanja Talić
Tanja Talić je rođena 22. 8. 1969. u Rijeci gdje je i završila Filozofski fakultet sa zvanjem dipl. profesorica pedagogije. U Dječjem domu Ruža Petrović u Puli počela je raditi 2008. Ističe kako je te godine prestala imati posao, a dobila životni poziv na kojem baš nikada nije dosadno. Vodila je grupe poludnevnog i cjelodnevnog boravka, radila s djecom na smještaju, a trenutno je noćna i dežurna odgajateljica. Ističe kako se ona i djeca kroz kreativne radionice uveseljavaju i šarene prostore u kojima žive, a da se kroz iskustvene radionice bolje upoznaju i mijenjaju svoje stavove i obrasce ponašanja. Cilj joj je pružiti im podršku u svemu što im se događa, potaknuti ih da zavole sebe, učiti ih da prihvate prošlost, da prigrle sadašnjost i da se zauzmu za sebe u budućnosti. Posebno je veseli kada vidi da su se osmjesi s njihovih lica slili i u njihove duše i kada primjeti da su razvili snage potrebne za promjenu loših obiteljskih nasljeđa.
“Voljela sam ići s njom u šetnje, čak smo imale točno određeni dan u tjednu kad smo redovito išle u šetnju. Naučila me kako se nositi sa svime što mi je život donio te kako usprkos svemu tome ostati sretna. Svaki put kad bih bila tužna oko svoje obiteljske situacije teta Tanja je bila tu da me ohrabri i osnaži.”
Jozefina Grubić
Jozefina Grubić rođena je 4. 8. 1974. godine. Po zvanju je diplomirana učiteljica razredne nastave. U Dječjem domu Vrbina radi od 2007. godine, a prije toga je radila u SOS Dječjem selu Lekenik. Majka je dvanaestogodišnje djevojčice Eme koja rado dolazi na druženje s djecom u Domu i ne propušta izlete i ljetovanja s njima. U domu vodi slobodnu aktivnost „Mali kuhari“ te zajedno s djecom pripremama razne slastice i uči ih osnovama kuhanja. Ističe kako voli svoj posao jer je ispunjava i sretna je što ima pomoći djeci u teškim trenucima ali i sudjelovati u njihovim sretnim trenucima. Smatra da je i sama nominacija je potvrda njena rada i truda.
“Brine se. Dobra je prema nama. Sluša naše probleme.”
Jelena Kuzmić
Jelena Kuzmić rođena je u Mostaru, BiH, 8. 7. 1985. godine. Studij socijalnog rada u Zagrebu završila je 2011. godine. Iste godine započela je s radom u Caritasovoj kući za smještaj djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi - Kuća sv. Franje gdje još uvijek radi na radnom mjestu socijalni radnik - odgajatelj. Trenutno pohađa poslijediplomski specijalistički studij Obiteljska medijacija pri Pravnom fakultetu u Zagrebu. Smatra da je posao u dječjem domu ponekad izazovan, ali da je istovremeno ispunjava i obogaćuje. U svome radu trudi se stvoriti odnos povjerenja, svakom djetetu pružiti osjećaj sigurnosti i podrške. Sada, nakon 12 godina rada, smatra da je puno više "primila" nego što je ikada mogla pružiti i da joj je svaki osmijeh i zagrljaj koji je dobila njen najveća nagrada.
“Mom bratu je znala pomoći i razgovarati sa njim kada su već svi počeli odustajati od njega. Mogu reći da ga je spasila! :) Zato i je sad na pravom putu! A uz mene je bila kao zamjenski roditelj, prisutna na svim mojim događajima; na svetoj potvrdi kao krizmana kuma, na maturalnoj kao roditeljska pratnja, na svakom roditeljskom sastanku u srednjoj školi i potpora u treniranju tenisa na kojeg me i upisala!“
Ana Jović
Ana Jović rođena je u Puli, 27. 8. 1963. Diplomirala je socijalnu pedagogiju na Fakultetu za defektologiju u Zagrebu (današnji ERF). U Dječjem domu Ruža Petrović zaposlila se 1987. g. kao zamjena kolegici koja je otišla na porodiljni. U tom dječjem domu radi i dan danas kao matična odgajateljica djece na smještaju.
“Ona je popunila tu prazninu u meni koja je bila obuhvaćena sa mržnjom, tugom i zbunjenošću otkad sam došla u ovaj dom… Kad je bila situacija u domu za vrijeme lockdown-a, ona je bila jedna od rjeđih odgajatelja koja je bila opuštena po pitanju toga te time meni nije stvarala dodatni pritisak za to."
Luca Petrović
Luca Petrović je rođena 25. 7. 1976. u Tomislavgradu, BiH. Završila je studij teologije u Zagrebu. Od 2010. radi u Caritasovoj kući za smještaj djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi u Vugrovcu.
“Neviđeni smisao za humor i beskrajno poštivanje svakoga od nas. Pamtim naše višesatne razgovore o politici, sportu, religiji, budućnosti. Kad god sam imao dvojbu jesam li ispravno postupio i što napraviti u određenoj situaciji znao sam tko će mi dati odgovor što i kako napraviti. Na neki način bila je moja nit vodilja i zaštitnik u nekim lošim trenucima. “
Nikolina Trupina
Nikolina Trupina rođena je 5. 10. 1983. godine u Koprivnici. S nepunih godinu dana, doselila se na prekrasan otok Lošinj na kojem živi i radi i dan danas. Završila je Učiteljski fakultet u Rijeci. Odgajateljica je u Odgojnom domu Mali Lošinj i radi u II. odgojnoj kući s muškom populacijom u dobi od 17 do 20 godina. U poslu nastoji pomoći mladim ljudima, biti pozitivan vjetar u leđa, „štaka“ koja im pripomaže da sami stanu na svoje noge. Ističe kako se trudi i razbijati predrasude koje drugi ljudi imaju o njima. Navodi kako svaki dan donese nove avanture, izazove, teškoće i borbe. S njima i za njih. Zajednički rad i suradnju, zajedničke suze i smijeh. Zajednička učenja kako biti čovjek i zajednička odrastanja. ističe kako je mnogima neshvatljivo, možda čak i osuđujuće to što je njen posao njen život, ali nju nije briga jer to je ona. I njen posao je njen drugi dom.
“Uvijek je bila tu za mene, bodrila me, davala mi savjete koje i dan danas primjenjujem u svom životu i rado ih se sjetim! Kad sam bio tužan i bio loše volje uvijek je bila tu potapšala me po ramenu i vratila mi osmijeh na lice. Zajedno smo kuhali, ispijali prvu jutarnju kavu zezali se. Ta moja Nikolina ima posebno mjesto u mom srcu i uvijek će ga imati!”
Šeila Mustafić Petrović rođena je 11. 11. 1983. godine. Nakon završenog studija sociologije, završila je specijalistički poslijediplomski studij na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu. U SOS Zajednici mladih Velika Gorica radi od prosincu 2021. godine te ističe kako joj je to bila jedna od boljih odluka u životu. Nakon niza godina rada s djecom, mladima i odraslima, pripadnicima različitih marginaliziranih društvenih skupina u vladinim i nevladinim organizacijama, shvatila je da je jedino direktni rad s mladima zaista ispunjava. Najveća podrška u radu su joj voditeljica i kolegice s kojima se svakodnevno nadopunjava i iz čijeg iskustva uzima najbolje te povjerenje koje su joj mlade osobe iz SOS Zajednice mladih dale.
“A s njom možete razgovarati o svojim problemima i pomoći će. Baš je nekako majčinski nastrojena. Jako je dobra. Najbolja je odgajateljica. Razumije naše probleme i s njom rješavamo probleme. Uvijek je tu da pomogne. Pomaže da nađemo posao, sve. “
Šeila Mustafić Petrović
Katica Ozdanovac
Katica Ozdanovac rođena je 12. 6. 1962. godine u Otoku. Završila je predškolski odgoj u Osijeku. U Dječjem domu Sv. Ana Vinkovci, na radnom mjestu odgojiteljice radi već 16 godina. Radila je s djecom od predškolskog uzrasta pa sve do onih starijih vodeći stambenu zajednicu. Iako velik izazov, rad s mlađom i starijom skupinom djece uvijek ju je veselio i ispunjavao. Svoju ljubav i podršku pruža djeci i u trenucima tuge i sreće, što joj je uvijek uzvraćeno. Posao odgajateljice za nju je poziv i iznimno ju sretnom čini što kroz rad i aktivnosti daje svoj doprinos jednoj velikoj obitelji.
“Sa mnom je imala odnos kao majka i kći, a ne kao odgajatelj - dijete. Pričale smo na taj način kao da se znamo 100 godina. Najljepsi događaj u domu je bio moj 18. rođendan koji sam proslavila u karanteni, ali svakako ona ga je učinila posebnim.”
Zrinka Šarić
Zrinka Šarić rođena je 7. 8. 1971. u Berlinu. Sredinom 90-tih se preselila u Zagreb gdje i dan danas živi. U dječjem domu Caritasa zagrebačke nadbiskupije na radnom mjestu odgajateljice radi od 2011. godine. U radu pokušava prema svima biti jednaka, a moto po kojem živi i radi je: „ Djeci nećete ukrasti djetinjstvo!“ Ističe da voli svoj posao te da ga smatra svojim životnim pozivom. Sretna je kada su djeca sretna i zadovoljna, kad uspijevaju i kad dobije pozivnicu za vjenčanje i krštenje.
“Zato što želi voditi svu djecu na more. Zato što se šali, priča... Zato što s nama čisti sobu kad je neuredna.”
Dobitnice Priznanja "Zvone" 2021.
Priznanje odgajateljima u sustavu alternativne skrbi za djecu u znak zahvalnosti, prepoznavanja i vrednovanja njihovog osobitog doprinosa životima djece i mladih s iskustvom života u alternativnoj skrbi dodjeljuje se sukladno Pravilniku o dodjeli priznanja odgajateljima u sustavu alternativne skrbi za djecu i mlade „Zvone“, a sukladno članku 10. koji glasi da se svake godine dodjeljuje se u pravilu jedno Priznanje, a iznimno se mogu dodijeliti dva Priznanja. Temeljem poslanih prijava, razmatranjem istih te kasnijim intervjuima predlagatelja i predloženih, „Odbor korisnika“ odnosno djeca i mladi s iskustvom odrastanja u alternativnoj skrbi donijeli su odluku da se Priznanje “Zvone” dodjeljuje dvjema osobama koje su, iako različite, potpuno jednako zaslužile biti prvi dobitnici Priznanja Zvone te nije bilo moguće odabrati samo jednu osobu.
Priznanje Zvone za 2021. godinu dobivaju gospođa MERISANDE PJERABON IZ LIPIKA I GOSPOĐA RADMILA SEKANIĆ IZ SISKA.
Obrazloženje odluke Odbora korisnika preuzmite ovdje.
"...Nikolina je svjedočila kako je gospođa Merisande svoj posao radila srcem, cijelim svojim bićem.Bila je jedna od ključnih osoba na putu ka njezinu odrastanju. Naučila ju je esencijalnim vještinama koje su joj, u sadašnjoj dobi, prijeko potrebne. Najbitnije od svega, pružila joj je utjehu i ljubav, podršku kada su joj one bile uskraćene. O karakteru gospođe Merisande smo se i sami uvjerili tijekom intervjua s njom. Uvidjeli smo kako je riječ o izrazito toploj, otvorenoj i pristupačnoj osobi koja je radila u najboljem interesu za djecu. Štitila ih te stavljala na prvo mjesto..."
Izvadak iz odluke Odbora korisnika
"...Predivna spoznaja nam je bila i da gospoda Radmila svoj način rada nije promijenila u svih gotovo 40 godina radnog staza u domu, da je uvijek bila smirena i znala dobro procijenit situaciju i kako postupit u njoj, svojim primjerom je učila i kolege koje su dolazile kako da časno obavljaju svoj posao, ali i djeci je dala poticaj da rade svari koje možda i ne trebaju raditi, npr. saditi biljke voće i povrće, brinuti o njima te kasnije uživati plodove koji su svojim radom dobili. A ono nešto najvažnije po nama do čega smo došli iz razgovora s Radmilom je to da se radi o jednom jako toplom, osjećajnom i nadasve realnom odgajatelju: ona je znala kada se treba povući, znala je razdijeliti posao od privatnog života tako da ne pate njezina djeca, ali i da ne „izgori“ za jednu generaciju jer i sljedeće generacije imaju pravo na nju u najboljem naponu..."
Izvadak iz odluke Odbora korisnika
Goranka Gunjević rođena je u Pakracu 23. 5. 1981. godine. Učiteljski fakultet je završila u Somboru. U Dječjem domu Lipik, današnjem Centru za pružanje usluga u zajednici Lipik radi od ljeta 2011. U poslu odgajatelja je puno toga rastužuje, ljuti, ali i veseli i zabavlja. Ističe da joj je zapravo lijepo znati da si na nečijem putu putokaz i da si član takve zajednice.
Margareta Brozović Devčić rođena je 8. 9. 1980. godine. Završila je Učiteljski fakultet 2004.g. u Rijeci. U Domu za djecu Izvor Selce odradila je vježbenički staž, a 2006. je dobila i stalni posao. Na radnom mjestu odgajateljice radi već 16 godina. Radila je s djecom na stalnom smještaju i s djecom u poludnevnom boravku. U radu s djecom najviše je veseli kreativni rad, zajedničko smijanje, zezanje i izleti. Najveća nagrada joj je uspjeh svakog djeteta, onaj mali, svakodnevni ali i onaj "veliki" uspjeh, životni. Drago joj je kada se dijete i nakon završetka tretmana javi i kada vidi da je ono sretno i zadovoljno.
Nominirani odgajatelji_ice - prosinac 2021.g.
Merisande Pjerabon rođena je 22. 5. 1972. godine u Pakracu. Dvogodišnji studij za odgajatelje predškolske djece završila je na Pedagoškom fakultetu u Zagrebu 1994. godine. U Domu za djecu Lipik zaposlena je 1996. godine i u njemu je provela nezaboravnih 14 godina. Radila je s djecom i mladima koji su postali i ostali dio njenog života. Iako je posao bio izuzetno naporan, izazovan i odgovoran, ona se osjećala ispunjeno. Nažalost, radno vrijeme je njenoj obitelji predstavljalo veliko opterećenje te je posao odgajateljice u domu zamijenila poslom odgajateljice u dječjem vrtiću. S nekolicinom bivših korisnika se povremeno čuje i posebno je raduje kada vidi da su se pretvorili u uspješne odrasle ljude i brižne roditelje.
Ružica Biljman rođena je 1. 11. 1965. godine u Donjem Kosinju. Pedagoški fakultet za zanimanje nastavnica razredne nastave završila je u Gospiću. U Domu za djecu Izvor počela je raditi povremeno od 1993. kao zamjena za odgajatelja, a 2002. je primljena u stalni radni odnos. Radila je kao noćna odgajateljica, odgajateljica na stalnom smještaju u grupi, u stambenoj zajednici, a posljednjih godina radi u poludnevnom boravku. U radu je vesele sama djeca i rad s njima te pozitivni ishodi boravka u Izvoru.
Daniela Ančić Žunić rođena je 28. 10. 1973. godine u Daruvaru. Studij socijalnog rada završila je 2003. godine, a u Dječjem domu Lipik počela je raditi 2008. Kroz svih ovih četrnaest godina rada u domu najviše je veseli povjerenje koje joj djeca pokazuju i to što ima priliku emocionalno im se približiti i pružiti im razumijevanje za njihove probleme te podršku u svim trenutcima njihove sreće i boli. Najdraži joj je njihov čvrsti zagrljaj koji nosi u sebi snagu sigurnosti, topline i povjerenja.
Radmila Sekanić rođena je 16. 9. 1958. godine. Završila je pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prvi susret s dječacima i mladićima u domu za djecu u Sisku bio je u svibnju 1983. godine. Ističe kako su je tada dočekali nasmijani mladi ljudi vječno spremni na nestašluke i šale na svoj ili njen račun. Sada, nakon 38 godina rada i mnogih generacija koje je ispratila iz doma kaže kako je sa svima njima dijelila njihove radosne trenutke, brige i dječje strahove, no uvijek uz lijepu riječ i osmijeh. Smatra da su u radu odgajatelja važne male, svakodnevne stvari te da osmijeh djeteta daje smisao onom što radi.
Irena Pendl rođena je 17. 03. 1985. godine u Kutini. Po struci je diplomirana učiteljica razredne nastave. Živi u Novskoj i za sebe kaže da je majka, supruga, odgajateljica. S radom u tadašnjem Dječjem domu Lipik, današnjem Centru za pružanje usluga, počela je raditi početkom 2011. Ističe da izuzetno voli svoj posao, i da bez obzira na teške trenutke, dane, situacije, sa sigurnošću može reći da je biti odgajatelj nešto u čemu se u potpunosti pronašla.
Goranka Gunjević
Margareta Brozović Devčić
Merisande Pjerabon
Ružica Biljman
Daniela Ančić Žunić
Radmila Sekanić
Irena Pendl
Marko Bodiš
Marko Bodiš je po struci je profesor kineziologije, a zaposlen je u domu za odgoj Mali Lošinj.
“Ja sam iz Afganistana ali živim u Hrvatskoj već 4 godine. Odgajateljica mi je pomogla oko svega kada sam došao u Hrvatsku........Kad mi je bilo teško uvijek bi našla savjet za mene koji bi me ohrabrio. Odgajateljica se prilikom kuhanja trudi nabaviti začine iz moje zemlje, zajedno smo kuhali pileći curry i druge specijalitete indijske kuhinje.”
“Zato što nije gledala na sat, kad će joj smjena završit..... Često je ostajala duže na poslu.... Veselila se s nama, plakala s nama.... Za svoje slobodne vikende, vodila nas je k sebi doma, pokazala šta znači Ljubav i Obitelj..... Sjećam se njenih čvrstih zagrljaja, riječi, ljubavi....”
“U jednom periodu svog života samo sam htjela odustati od svega što sam postigla u životu. Ona je bila ta jedna od mnogih koja mi je pomogla da prebrodim svoje probleme, poticala me da ne odustajem od umjetnosti makar su mi drugi govorili to ti ne treba u životu, ona je rekla ti si talentirana, ti imaš talenta i to se treba pokazati svijetu.”
Odgajateljica Irena
Bila jednom jedna odgajateljica Irena.
Ona ima lijep smijeh, glas, ona je uvijek tu za nas.
Kada smo tužni, ljuti ona zna što nam treba,
a to je zagrljaj.
“Žena koju mogu zvati drugom majkom jer u mnogim važnim trenucima moga života to i jest bila. Trudila se razumjeti nas, koliko god je to možda nekad bilo i nemoguće. Uvijek je pristupala s ljubavlju i toplinom. I znam da smo često bili nepodnošljivi, ali i to je sa strpljenjem uspijevala rješavati... Bila je moj vjetar u leđa kroz cijelo moje srednjoškolsko obrazovanje. I od srca joj hvala na tome.”
“Zamislite samo nekoga tko dolazi na posao svaki dan s osmijehom na licu i da mu većina djece trči u zagrljaj. Uz nju je jednostavno sve bilo lakše i svaki problem je bio manji. Žao mi je što odlazi u mirovinu i što ju nove generacije neće poznavati kao odgajateljicu, ali znam da će ju svi poznavati kao nekoga tko redovno dolazi u posjetu svojoj djeci.”
“Zahvalan sam mu na svemu, na njegovom trudu kojim je pokazao da mu je stalo do mene. Uz njegovu pomoć promijenio sam neka svoja negativna ponašanja i postao bolja osoba. Nadam se da ću jednog dana, nakon izlaska iz doma, naći se s njim i nasmijati se svim dogodovštinama.”
"Željela bi joj zahvaliti za sve njene savjete, pomoć oko učenja, uvijek je bila tu uz nas, za mene i prijatelje. Uvijek nasmijana, strpljiva, susretljiva nježna, blaga uvijek je imala razumijevanja i puno živaca. "
Pokrovitelji:
Sponzori:
